I tu dolazimo do četiri tačke zašto ova ideja Studentske liste, koja je u načelu humana i lepa, u praksi ne može ni približno da se sprovede. Da može, imali bi lekara u svakom selu i Švedska, i Nemačka, i Francuska i Sjedinjene Američke Države. Nijedna od pomenutih država to nema.
Da krenemo od troškova.
- 1. U Srbiji postoji oko 4.000 seoskih naselja koja nemaju postojeću ambulantu. Da uzmemo da mora da se izgrade nove tri hiljade ambulanti (i to jeftinija varijanta - pola montažni objekti, pola klasične ambulante), a da se u hiljadu sela neki postojeći objekat renovira.
To je prvi deo troškova. Onda sledi opremanje objekata i medicinska oprema - EKG aparat, AED defibrilator, suvi sterilizator, medicinski frižider, glukometar, oksimetar, boca sa kiseonikom i još dosta toga. Sve to zajedno košta 664.000.000 evra.
Da, dobro ste čuli - šest stotina šezdeset četiri miliona evra.
Naravno, to nije sve od troškova. Dva lekara opšte prakse i dve medicinske sestre po ambulanti - znači 8.000 lekara i 8.000 medicinskih sestara u ruralnim područjima - za bruto plate godišnje potrebno - 300.000.000 evra.
Tu idu i režijski i materijalni troškovi - nešto više od 42 miliona evra za sve ambulante.
Ukupan trošak 1.010.000.000. Milijardu evra za prvu godinu.
- 2. Ali, evo da kažemo i da se država odluči na to i nekako nađe novac, onda dolazimo do nepremostivog problema - fizički nedostatak medicinskog kadra. Pošto Srbija već beleži manjak lekara i medicinskih sestara - zapošljavanje više hiljada novih doktora i sestara koji bi radili u seoskim ambulantama nije moguće.
- 3. Iz ekonomskog ugla ovo bi značilo ekstremno visok trošak po pregledu jednog pacijenta - održavanje objekata, grejanje, medicinska oprema, puno radno vreme za doktore i sestre za svega nekoliko pregleda dnevno ekonomski je neodrživo. Pritom, lekarima bi opadalo kliničko iskustvo zbog malog broja pregleda.
- 4. Da se ove seoske ambulante i naprave kojim slučajem, ostale bi prazne. Veoma je slaba motivacija lekara za život u izolovanim sredinama, i to ne samo kod nas već bilo gde u svetu.
Umesto ovih maštarija Studentske liste, trebalo bi videti dobru praksu iz razvijenih skandinavskih zdravstvenih sistema (koji nisu gradili ambulantu u svakom selu) - mobilne ordinacije koje obilaze sela određenim danima, pojačanu patronažnu službu medicinskih sestara, organizovani besplatan prevoz pacijenata do matičnog doma zdravlja i telemedicinu i drugo.
Nemojmo uvek da mi izmišljamo toplu vodu. Pokušali smo, onomad, sa samoupravljanjem i videli smo rezultat.